Tekst “Drugačiji” bavi se pitanjem kako je to biti drugačiji. U tinejdžerskoj dobi tražimo svoje pravo “Ja”. Ta je potraga u velikoj mjeri uvjetovana mišljenjem okoline koja je često okrutna.
Ema i Noa dvoje su naizgled običnih tinejdžera. No, oboje se razlikuju od svojih vršnjaka. Ne osjećaju se dobro zbog svojih različitosti i sve što žele je biti dio ekipe, biti poput ostalih, uklopiti se. Idu zajedno u razred u kojem se jednog običnog dana dogodio incident…
“Bila je srijeda, nakon zadnjeg sata. Svima se žurilo jer smo idući dan imali test iz matematike. Znali smo da će profa staviti zadatke koje nismo radili pa smo svi bili živčani. Nije mi se dalo slušati o testu. Progurao sam se kroz gužvu i krenuo doma. Na ulazu u dvorište vidio sam dečke iz razreda. Čulo se vikanje, nisam mogao dobro čuti o čemu se radi. I samo odjednom… Bam.” Srđan je puknuo…
Kako izdržati različitost, kako je prihvatiti kao svoju posebnost i osobnost, kako prihvatiti drugačije od nas? Različitosti i njihovo vrednovanje društveno su uvjetovane, učimo ih odrastajući. Djeca sama po sebi ne donose vrijednosne sudove ovisno o boji kože, vjeroispovijesti, spolu, porijeklu… usvoje ih od odraslih.
LIKOVI: Ema i Noa
OBOJE: Drugi sat. Opet hrvatski.
U hrvatkom jeziku postoje tri narječja.
Štokavsko, kajkavsko i čakavsko.
Naziv su dobila po upitno-odnosnoj zamjenici “što”, “kaj”, “ča”.
Čakavsko / kajkavsko ništa ne razumijem.
NOA: Čakavsko.
EMA: Kajkavsko. Kaj?
EMA: Profesorica je rekla da u našem razredu Srđan priča najpravilniji hrvatski.
Kod njega se jasno čuju razlike između “č”
NOA: “ć”
EMA: “dž”
EMA: “đ”.
EMA: Ima sve pravilne naglaske.
Mi ostali pričamo
OBOJE: “ko šlapetine”.
EMA: Jedva sam čekao / la da zvoni.
OBOJE: Mrzim blok satove.
NOA: Pod odmorom je Dean pitao Srđana tko ga je naučio pričati hrvatski.
OBOJE: Osjećao / la sam se nelagodno.
Zašto ga maltretiraš?
Rekao / la sam u sebi.
Dean voli maltretirati one koji se ističu.
Bolje da je na tapeti netko drugi, a ne ja.
Ne ističi se.
Šuti.
Uklopi se.