Burnout – dvije godine kasnije.
S početkom nove kazališne sezone neminovno mi se po glavi mota i moj krah od prije dvije godine koji se dogodio upravo na početku sezone.
Dvije godine kasnije, nemjerljivo sam bolje, ali sam u kolovozu morala malo ponoviti gradivo.
S obzirom da su mi se prošle sezone nakon dugo vremena vratili entuzijazam i poletnost oko posla, bilo je perioda u kojima opet nisam imala mjeru… U kolovozu me posjetila glavobolja koja već dosta dugo nije bila u gostima. Ali trebala je ponovno doći u posjet još jednom, desetak dana kasnije da se saberem.
Racionalno sam znala da se nisam ne znam kako unazadila nego da mi um i tijelo šalju signale da sam pretjerala i da usporim. No umjesto da budem sretna što upozorenje nije bilo brutalno i što sam sad u stanju to upozorenje prepoznati, bila sam frustrirana jer sam i dalje sporija nego što sam bila, jer mi za sve treba više vremena, a brže se umaram i mogu manje raditi. I u tom trenutku ponovno nisam uzela u obzir da su moja brzina i količna posla iz onog života “prije” bili nehumani. I da to definitivno NIJE nešto za čime treba žaliti.
Nevjerojatno je lako zaboraviti da su prije dvije godine ogroman uspjeh bile male stvari kao što je pročitati par stranica knjige ili odvesti psa u šetnju. Lako je zaboraviti da sam na jedvite jade funkcionirala sad kad funkcioniram dosta dobro. Lako je zaboraviti koliko sam vremena provela na kauču zgrčena od tjeskobe i nisam mogla udahnuti sad kad lakše dišem. Lako je zaboraviti koliko su česti bili napadaji panike sad kad ih imam vrlo rijetko. Lako je zaboraviti koliko je bilo teško sad kad je lakše…
I ne mislim pritom da se treba konstantno podsjećati na loše stvari i živjeti u strahu od nazadovanja i u stanju pripravnosti i opreza. I to sam odradila. Nije neka sreća 
Ali trebalo bi nekako pronaći neki balans između osviještenosti o tome što se dogodilo i kakav je utjecaj imalo i toga da se ide naprijed i iza sebe ostavi to što se dogodilo. Nisam ga još pronašla.
Prije koji mjesec sam naišla na svoj raspored od jeseni prije dvije godine kad sam krahirala. Gledala sam u tablicu i bila uvjerena da sam nešto krivo upisala. Mora da se datumi ne poklapaju. To je SULUDA količina posla i obaveza za osobu koja je desetak dana prije krahirala i jedva funkcionirala.
No što sam dulje gledala u raspored, to sam bila sigurnija da nisam ništa krivo upisala. Steglo me u grlu. Nisam bila ljuta na sebe. Bilo mi je teško gledati pred sobom egzaktan dokaz koliko sam išla preko sebe i koliko sam mislila da se MORA.
U prošlu sam jesen ušla s obnovljenom energijom i s turbo preambicioznim planovima, nedovoljno svjesna toga koliko je dubok trag krah ostavio.
Prošlu sam jesen napravila dosta veliki korak unatrag. Ali ovaj put ne toliko zahvaljujući sebi, koliko vanjskim okolnostima. I isto sam dugoročno nešto naučila.
A tu prvu jesen moja odgovorna, pravocrtna, perfekcionistički nastrojena glava jednostavno nije znala bolje. Sad zna, iako i dalje povremeno zaboravi…
Oporavak nije linearan. Uopće.
Usponi i padovi su nekad mali, a nekad toliko veliki da se čini da je sav uloženi trud bačen u vodu. Ali nije. Oporavak osim što nije linearan, traje. Dugo.
Držim se za to da je za korijenite promjene potrebno vrijeme. Da to što toliko traje mogu gledati kao dobar znak – da će se promjene koje pokušavam uvesti ujedno i zadržati.
Po glavi mi se motaju granice. One koje (ne)postavljam sebi i drugima. Nedavno sam postavila jednu čvrstu granicu. Morala sam ju obraniti i branila sam ju vrlo žustro. Možda sam prvi put u životu neku svoju granicu (o)branila takvom silinom. Mislim da je to zato što sam se konačno naučila malo bolje slušati. I sebe i svoje potrebe.
Rekao bi čovjek da su slušanje svojih potreba i postavljanje granica zdravorazumski postupci. Ali nekad nam ne dolaze prirodno, nekad ih trebamo naučiti kao što učimo vezati cipele. I nekad ih, kao i vezanje cipela, učimo uz puno petljanja.
Uložila sam enorman trud da se iz rasutih komadića skupim u funkcionalnu cjelinu i počnem si mijenjati život na bolje. Ne znam jesam li Nina 2.0 ili je model 2.0 bio onaj od prošle jeseni, a sad nakon godinu dana nadogradnje model 3.0 ili ako ništa drugo, onda barem 2.5…
Nemam osjećaj da je oporavak završio. Nemam osjećaj da je ekvilibrij koji mjestimično postižem na dovoljno čvrstim nogama. Ali imam osjećaj da sam na dobrom putu. Koliko god on nelinearan i dug bio.
Gledajući u raspored od prije dvije godine, jasno mi je da me ništa drugo osim toga što mi se dogodilo nije moglo zaustaviti. Nije postojalo ništa što je netko sa strane mogao reći da usporim. Ovako je valjda moralo biti.
Svjesna sam i da postoji još ljudi poput mene koji će se isto tako morati zaletjeti u zid u 5. brzini i da ne postoji nešto što im netko sa strane može reći da ih urazumi.
Ali ako razgovaramo, ako podižemo svijest, ako smo otvoreni, ako nam mentalno zdravlje nije tabu nego smo svjesni da je to nešto o čemu treba sustavno brinuti isto kao i o fizičkom zdravlju… možda naučimo slušati što nam um poručuje. I to na vrijeme. Jer mi se čini da je obično vrlo glasan, samo trebamo naštelati frekvenciju da razumijemo što nam to poručuje.
Ilustracija: Iuliastration